brigo moja pređi na drugoga

Razmišljanje o našoj svakodnevnici, neminovnostima i onome što nas ceka

Cesto se cuje da ljudi svoju pasivnost, ili nerad, ili bilo koje stanje pravdaju rijecima: «Sve je od Allaha», «Tako je Allah htio» i sl., vjerovatno misleci na kur'anske rijeci upucene Muhammedu, s.a.v.s., da oni (mnogobošci, nevjernici) nece shvatiti-primiti islam, opominjao ih on ili ne opominjao, jer je Allah njihova srca zapecatio, kao i na neke druge ajete koji govore da je sve što se desi i sva stanja pojedinca i naroda Allahova volja.

Površno gledajuci, tako bi se moglo shvatiti. Ali, zar je Muhammed, s.a.v.s., tako shvatio tu Uputu-Allahovu konstataciju, a da prethodno nije ucinio nadljudske napore da uputi ljude, da im prenese Uputu, ne plašeci se ni osvete, ni torture, ni uvreda, ni necije zamjerke, zavjere i sl. Pretpostaviti je da mu je Allah, dž.š., olakšao navedenim ili slicnim ajetima samo da on ne bi klonuo duhom i pokolebao se, ili, ne daj Bože, posumnjao da li je dovoljno ucinio u prenošenju Objave, imajuci u vidu da mu je naredeno da poziva u pravu vjeru, a neki ljudi se ne odazivaju. Da je Muhammed, s.a.v.s., bukvalno shvatio ta olakšanja njegovoj duši, i samo te ajete on bi onda prestao sa misijom pozivanja svih ljudi. Medutim, Muhammed, s.a.v.s., imao je na umu i brojne ajete koji pozivaju u vjeru i bavljenje poslovima koji se ne kose sa šerijatom i istrajnom borbom na Allahovom, dž.š., putu za jacanje i ocuvanje vjere i zajednice.
Zato govoriti za neuradeno da se nije moglo, a za što su postojali svi uslovi da bude uradeno, i ne samo to, vec je bilo nužno da se uradi, pravo je licemjerstvo prema Allahu, dž.š., Muhammedu, s.a.v.s., i narodu koji je nekoga birao za zastupnika, poslanika, odbornika-vijecnika, predsjednika, direktora, rukovodioca, opunomocenika za neke poslove, i sl. Ta pravdanja su šejtanski posao i imaju svrhu zadovoljenja vlastite savjesti i obmane drugoga.

Ako bi se neko upitao koja filozofija najviše odgovara islamu i muslimanima, odgovor je da je to filozofija koja zagovara aktivan odnos prema svim pitanjima koja ce muslimane izvesti iz pasivnog odnosa u odnosu na ucenje Kur'ana i sunneta, u duhu vremena, u stanje i položaj, od najnižeg do najvišeg nivoa organizovanja, ukljucujuci i jedinstvo muslimana u svijetu. Znaci, pasivan i jednoznacan odnos prema našem Izvorištu, a posebno nepotpuno ili nikakvo tretiranje cjeline Objave o svim aspektima života, rezultiralo je aktuelnim stanjem i položajem u odnosu na druge i drugacije. To moramo priznati sami sebi, jer samo tada bit cemo u stanju otrgnuti se od negativnog iz prošlosti, okrenuti se buducnosti i krociti pred ostale.

Va`no je na~initi prvi korak

Nije lahko promijeniti sadašnje stanje. Ali, prvi korak se mora napraviti kad-tad. Mi muslimani u Bosni, moramo krenuti radeci sa djetetom u bešici, do covjeka pred kaburom, odgojem i obrazovanjem na jedinstvenim principima, ili približno usaglašenim. Sektaštvo, koje nas razara po raznim osnovama treba što prije napustiti. Vjera i nacionalna svijest temelji su od kojih treba poceti i sa kojima svako od nas treba da završava život.
To što neko tvrdi da se muslimani nalaze u toliko i toliko zemalja svijeta, u tolikom i tolikom broju, ne znaci ništa bitno ako nisu jedinstveni. A nisu, to se vidi. Razjedinjeni su po raznim osnovama. Ima ocitih dokaza da se razilazimo i u vezi s tumacenjem jedinstvene duhovne osnove koja je jasna kao biljur za one koji hoce da je slijede s istim ciljem. Razliciti interesi, prije svega rukovodilaca umeta u razlicitim zemljama, napravili su pregrade ne samo unutar zemalja nego i izmedu pojedinih zemalja, onih koji isti problem vide razlicito, pozivajuci na isti izvor, ili pojedine autoritete - islamske ucenjake. Usaglašavanje tih stavova veliki je izazov vrhovnih poglavara svih zemalja, a potom i onih koji ce provoditi usaglašene stavove.
Partije na vlasti, ili odredeni krugovi, režimi, vladari teže da se održe na vlasti po svaku cijenu, pa makar to bilo i uz pomoc neprijatelja mog prijatelja (brata), susjeda, susjedne države iz tabora druge ideologije, jake i mocne sile (države) koja sve na što se usmjeri radi s cistom racunicom da profitira i danas, ali prije svega da osigura vlastite dugorocne interese pomocu ekonomske dominacije, a potom, politicke, vojne i svake druge. Mnogim režimima važnije je da su oni na vlasti, bez obzira na cijenu i podanicki položaj cijele zemlje, nego sloboda i napredak naroda i države. Oni cak zaborave, naravno svjesno, i kur'anska upozorenja na posljedice po narod i zajednicu kada se pojedinci, a preko režima i cijela zemlja, obraca onome koji u suštini svoje ideologije i svog cilja ima potpuno suprotne i ciljeve i interese od naroda i zemlje kojoj «pomaže».

Zajednica je va`nija od pojedinca

Ta pohlepa pojedinaca, ili pojedinih krugova, sekti, familija, vladara... za ostvarivanje raskošnog života i zaštitu vlastitih interesa mnoge je odvela toliko daleko da ideološku osnovu u pojedinim zemljama prilagodavaju i tumace kako odgovara održavanju režima i sistema. Naravno, to rade preko kvaziucenjaka, jer istinski ucenjak se ne može ni potkupiti ni potciniti prohtjevima i interesima pojedinca ili režima, bez obzira na posljedice po njega. Njemu su istina – Kur'an i hadis, te naucna spoznaja važniji i od njegovog života. Od takvih pojava nisu imuna rukovodstva mnogih zemalja.

Gdje je narod?

Dugi niz godina muslimani u svijetu, pa i kod nas, nauceni su da slušaju rukovodioce, režim ma kakav je, gurajuci mu pod nos ajete Kur'ana koji upucuju da se slušaju-pokoravaju svojim rukovodiocima, a pri tom zaobilaze druge ajete koji opominju da se ni narod nece osloboditi odgovornosti na Sudnjem danu ako bude slijedio nevjernike, šejtan-ljude, šejtanske upute, upute tih rukovodilaca koji vode nejedinstvu, destrukciji, ekonomskom bankrotu, kolonijalnom odnosu, vojnoj potcinjenosti, bezvjerstvu, porocima, itd. Naime, stanje jednog naroda Allah, dž.š., nece promijeniti dok se on ne promijeni. Naglasak je na narodu, a ne na pojedincu. Povlacenje pojedinca u sebe, ili pojedinaca u manje izolovane krugove u kojima zadovoljavaju svoje duševne potrebe, uvjeravajuci i sebe i druge da cine Bogu ugodno, pa po njima i najugodnije djelo, olakšava vladavinu onih koji svoje interese pretpostave licnim.

Mi smo sada u situaciji da se vjernik, raznim postupcima nevjernika i kvazivjernika, vrijeda i blati. Danas ga potcjenjuje a sutra ce ga zatvarati, progoniti... Njima i nekim našim kratkovidim ljudima važno je otupiti i u zaborav potisnuti i izbrisati sve što nas cini narodom, to uciniti i sa našim vjerskim i ekonomskim dostojanstvom i stanjem, a potom se zna scenarij iz naše ranije i skorašnje prošlosti po kome ce postupati. Ne smije se zaboraviti ništa što ce nas bilo kada udaljiti od našeg identiteta i našeg interesa, ukljucujuci i ekonomski.
I danas se cuju poruke narodu, vjerniku, da sluša rukovodioce, a pri tome se ne pravi razlika izmedu vjernika i onog koji to nije, dobra i loša, onog koji vodi progresu i onog koji unazaduje, itd.
Ne kaže im se ni pred izbore za koga treba glasati, odnosno šta je to mjera vrijednosti za vjernika i narod, a šta nije, na bazi cega bi se svako pojedinacno mogao i morao opredijeliti pri davanju svog glasa nekome, citaj svoga punomocja. Samo je mali broj hatiba otvoreno progovorio kome smijemo a kome ne smijemo dati svoj glas. Kad kola mite plast, opet se od onih koji su najodgovorniji, ali i iz naroda, cuje: «Sve je to od Allaha, sve je to sudbina». Najlakše je svoju pasivnost pravdati tako što cemo to Allahu, dž.š., prepisati. Kao da Allah, dž.š., sve ne vidi i sve ne cuje. Itekako cemo mi biti odgovorni za naše stanje pa i naša stradanja, a ponajviše ulema, ucenjaci i rukovodioci.

Islamski umet je skoro najnepismeniji i najnazadniji po sadašnjim kriterijima. To je dovelo muslimane širom svijeta u inferiorni položaj u kome su žrtve, od nasilja do globalne ekonomske tiranije nad njima. Cak smo se na to navikli pa se oglušujemo o proteste podrške, danas Palestini, Ceceniji, Sandžaku, Kosovu, a sutra cemo se pitati ko ce nama dati podršku.
Nama ne može biti utjeha kada nas neki hvale da smo, tobože, najbolji muslimani na svijetu, u što niko pouzdano ne zna, kao što nas ne može utješiti ni to što naši predvodnici dobivaju neka medunarodna priznanja - za posebne zasluge u oblasti demokratije, doprinos miru u svijetu, ili nešto drugo. Kako je krenulo, bice ih još. Historija tih priznanja upucuje da su dodjeljivana onima u svom narodu koji su najuticajniji i koji, u odredenom vremenu, mogu spustiti tenzije, kako bi to bila reakcija na neka medunarodna nekorektna ponašanja prema toj zemlji ili narodu. Sjetimo se Nobelove nagrade Asadu, Beginu, Arafatu, Kisindžeru, Gorbacovu. Neke nagrade dodu u prave ruke. Oni koji te nagrade iskoriste u borbi za svoj narod i opce dobro, oni su uspjeli.

Okretanje Kur'anu i arapskom jeziku

S druge strane, imamo Kur'an, a.š., koji je najcitanija knjiga na svijetu. Cita se na arapskom jeziku u svim zemljama gdje žive muslimani, medu kojima vecina umeta ne zna arapski. Znaci, vecina ljudi ne razumje sadržaj Kur'ana kada ga cita ili sluša. Doživljava ga kao molbu Allahu, dž.š., za sve svoje i potrebe cijelog umeta. Zapitajmo se koliko nas zna arapski? Ni jedan promil. Ako je to tacno, a jeste, zašto onda zvanicna ulema ne naredi:

1. da se svakom bošnjackom djetetu mora omoguciti da nauciti arapski jezik vec u ranom djetinjstvu organizovanjem nastave u mektebima ili u zvanicnim obrazovnim institucijama i da se svakom Bošnjaku i Bošnjakinji, koji mogu uciti, moraju osigurati uslovi da može odmah uciti osnove arapskog jezika, tako da bar malo mogu razumjeti cjelinu Upute – Kurana,
2. sve dok se ne ostvari prva tacka, svi imami moraju prevoditi što prouce na arapskom u svim prilikama, pa i ono što prouce u namazu, prije ili poslije namaza, i
3. da se, obavezno, reis i druge islamske institucije, koliko danas, izbore kod zvanicnih vlasti za uvodenje arapskog jezika - od predškolske nastave do kraja srednjeg obrazovanja i na fakultetima, kao ravnopravnog jezika engleskom i drugim priznatim svjetskim jezicima.

Ako je arapski priznat kao jedan od pet zvanicnih svjetskih jezika u UN, onda i po tom osnovu imamo pravo dobiti tu bitku. To što ne razumijemo jezik naše drage Objave, na ljudima koji su najodgovorniji je da nam osiguraju ono što nam je dato od Allaha, dž.š. Allah, dž.š. poslao je Objavu da je razumiju oni koji primaju islam, jer je naša vjera vjera razuma. Jedan od razloga što vjera nije potpuno integrativni faktor Bošnjaka je i to što ljudi ne znaju i ne doživljavaju cjelinu sadržaja Objave, vec samo ono što im je do jucer prenosio njihov hodža. Sreca je pa je naš narod cvrsto vjerovao onima koji su mu to prenosili. Danas kada je izložen svim mogucim tehnicko-tehnološkim, politickim i ideološkim utjecajima, a posebno ekonomskom presijom na standard, zapošljavanje i tehnicko-tehnološku i ekonomsku zavisnost sve do upitne nezavisnosti, nužno je uvesti mjere i metode obuke i spoznaje prilagodene vremenu i nastaloj situaciji. Allah, dž.š., stavio nas je na kušnju, narocito predvodnike i ulemu, pa ako i dalje budemo ignorisali prve rijeci Objave «Ikre, bismi rabbike, ….», onda neka prozvani znaju da to ne mogu Allahu, dž.š., pripisati rijecima «Ovo stanje je od Boga», jer Allah, dž.š., za ovo stanje nije kriv, nego prije svega predvodnici, ali i narod ako nece da uci i ako toleriše one koji mu ne omogucavaju da uci.

Sve {to je dobro od Allaha je, a {to je lo{e – od nas samih je

Koliko smo puta bili u prilici pomoci bratu, komšiji, državi, drugom narodu, a to nismo uradili. Dobro se dobrim vraca. Ili, koliko smo puta birali svoje predstavnike za neke funkcije i cime smo se rukovodili kada smo svoj glas davali nekome? Da li nam je bila mjera vrijednosti vjera, nacionalna svijest, poštenje, strucnost, pouzdanost, da li je dokazani privrednik, od glave do pete Bošnjak i Bosanac?, ili je bilo bitno da je on moj rodak, komšija, da je iz stranke kojoj ja pripadam ili ga jednostavno simpatišem, bez obzira što konzumira alkohol i kod kuce i na poslu, i što je sklon drugim porocima, što se nigdje nije dokazao kao pouzdan i uspješan privrednik, naucnik, i sl. Ako ne izaberemo one koji su najbliži pravim vrijednostima i da je naš izabranik onakav kakav bi najbolje odgovarao navedenim kritetijima, onda je poslije, kada nastupe posljedice djelovanja tih ljudi, uzalud govoriti da je to od Boga, kako bismo se opravdali pred sobom ili nekim. To je došlo od nas samih. Jer, sve što je dobro od Allaha je, a što je loše od nas je samih. Moramo to, što prije, shvatiti, realno sagledati svoje stanje, pokajati se i krenuti ispravnim putem, to je za nas bolje.

Nesposoban covjek na odgovornoj funkciji ne može znati posljedice svoga djelovanja. Zato je kur'anska obaveza da biramo sposobne, po navedenim krirerijima. Odgovornost predvodnika srazmjerna je broju onih kojima je nadreden i time sa koliko materijalnih sredstava upravlja i rasporeduje ih u ime naroda. Zato je vlast, rukovodna, zakonodavna i izvršna funkcija, ali svaki je rukovodni posao, za vjernika teret, velika odgovornost, veliko iskušenje, velika obaveza, a ne nešto što je dobio na uživanje, za ostvarivanje licnih prohtjeva i interesa, kako licnih tako i svojih bližnjih, svog kraja, svoje nahije, itd.
Nužno je uvijek imati inicijativu u aktivnostima u odnosu na druge pa i politicke protivnike, ako želimo da se drugi bave posljedicama našeg rada, a ne da se mi bavimo posljedicama njihovog rada. Ako se ikada ispusti inicijativa, onda se ljudi u vlasti i i oni koji upravljaju, bave posljedicama. To znaci da se ogromna energija troši na održavanje sistema i zadržavanje vlasti, vrlo cesto i po cijenu odstupanja od ciljeva i programa na bazi kojih je izabrani predstavnik u vlasti dobio povjerenje glasaca, skupštine, odgovornog organa.

Zato, kada se cuje od tih ljudi ili njihovih istomišljenika, pa i od obicnog naroda, da je to tako Allah, dž.š., htio, to je cista potvora koja ima za cilj pravdanje sebe i svog nerada, neznanja i sl. pred onima kojima treba polagati racun. Obicno se nerad i posljedice nerada pravdaju pred onima koji su tim ljudima omogucili da rade odgovorne poslove. Medutim, neka zna svako od izabranih, pa i mi obicni ljudi, da je svaciji rad i djelovanje vec registrovano, da niko pred Allahom, dž.š., nece moci iznijeti ni jedan argument koji ce ga zaštititi ako nije cista istina, a ona je Njemu poznata. Ako ne budemo poštovali Allaha, dž.š., naredbe da na odgovorne funkcije biramo nabolje i najodgovornije, što cujemo i na arapskom jeziku i u svakoj hutbi petkom, ali to vecina džematlija ne prepoznaje i ne razumije jer hatibi ne tumace tekst hutbe, onda Allah, dž.š., nije kriv za posljedice necijeg slabog rada i necije neodgovornosti pri davanju svoga glasa onome kome glas ne bi trebalo dati. Od Allaha, dž.š., je da mi ispaštamo posljedice svoje oglušenosti o Božje zakonitosti, naredbe i upute, za sve svoje propuste, s tim što neke brzo osjetimo i doživimo na ovom svijetu, neke malo kasnije, ako se brzo ne pokajemo i ne popravimo, a za sve nas ceka i odgovornost na Sudnjem danu.

Kako objediniti razjedinjeno?

Zato, da bi ljudi što manje griješili, u islamu postoji institucija zvana ŠURA. To je po Šukricevom rjecniku turcizama arapska rijec, a znaci skupština, mjesto gdje se vijeca. Istina je da mi imamo mnogo skupšina, vijeca, medžlisa, itd, ali je istina i to da imamo i vrlo mnogo stranaka i raznih vladinih i nevladinih organizacija koje djeluju po svojim uzusima ili nahodenju, osmišljavajuci pravila i donoseci mjere zaštite, prije svega vlastitih interesa, i pozicija, ako su na vlasti, a manje opcih, zajednickih, narodnih, rekao bih naših. Istina je i to da se svi kunu i zaklinju u narod i Bosnu, ali je sušta istina da ni jedan narod u BiH nije razjedinjen, raslojen, neuvezan, i medusobno svadalacki nastrojen i bez dovoljno odgovornosti za zaštitu vlastitih interesa kao što je bošnjacki. Podjela Bošnjaka u brojne partije i po raznim interesnim sferama nužno namece da se što prije uspostavi jedno tijelo od najpametnijih i najboljih Bošnjaka koji ce biti intelektualna snaga i autoritet za sve nas, bez obzira gdje smo, šta radimo i koju funkciju ili rukovodno mjesto obnašamo.

To tijelo bavilo bi se strateškim pitanjima sistema i svim bitnim pitanjima koja se odnose na naše jedinstvo, pravac rada i kretanje naprijed. Hocemo li ga zvati šura, to uopce nije bitno. Važno je da se to tijelo formira i da njegove usaglašene stavove i mišljenja svi poštujemo, bez obzira kojoj stranci, kulturnom miljeu, krugu i sl. pripadamo. Ako mi sami ne budemo usaglasili svoje stavove i ujedinili se u vezi s kljucnim pitanjima za život, rad, opstanak i napredak u našoj dragoj i lijepoj Bosni i Hercegovini, onda nemojmo govoriti, Allah nam je to dao. Od nas Allah, dž.š., traži jedinstvo u vjeri i zajednickim interesima, pa, ako i dalje budemo razjedinjeni, nemojmo se cuditi što ce nam stranci dugo biti tutori, na našu štetu a u svoju i korist onih koji su BiH razorili i danas je razaraju raznim sredstvima i instrumentima, prije svega ekonomskim i politickim.

Ko je taj ili koja je to organizacija ili asocijacija u bošnjackom narodu koja bi okupljala najpozvanije za šuru, na koji bi nacin i pod kojim uslovima radila, o tome bi se moglo raspraviti i dogovoriti. Neko mora preuzeti tu odgovornost. Ideja nije nova. Nudena je nekim našim uticajnim ljudima, rekao bih pozvanim da to rade, još krajem 1995. i u više navrata 1997. i 1998. godine, ukljucujuci i tehnicki servis za pocetak rada, ali su to odbijali, bojeci se da nas to dalje ne podijeli, ili, možda, necega drugog. Poslije toga došlo je do formiranja još nekoliko bošnjackih stranaka. Znaci, umjesto rada na našem jedinstvu, na držanju naših utjecajnih ljudi na okupu, mi smo se još više razjedinili, što najviše pogoduje onima koji nas žele vidjeti razjedinjene i slabe. Za postratno nejedinstvo nije kriv niko drugi nego mi sami. Neki ce opet reci: Šta cemo, to je od Allaha. Za vlastite propuste najlakše je nekog drugog kriviti, a ako se to pripiše Allahu, dž.š., nikom se necemo zamjeriti. Opet ono poznato, brigo moja predi na drugoga! Kao da dragog Allah, dž.š., možemo obmanuti.
* * *